Vi ste ovde: PočetakIntervjuiSlovački „veliki narativ“ u udžbenicima istorije (2)

Slovački „veliki narativ“ u udžbenicima istorije (2)

petak, 11. decembar 2015.

Dr Slávka Otčenášová je asistent-profesor na Odeljenju za istoriju Univerziteta Pavol Jozef Šafárik u Košicama u Slovačkoj. Njene glavne teme istraživanja odnose se na probleme istoriografije, pitanja kolektivnih identiteta i kolektivnog pamćenja, konstrukcije istorijskih mitova i stereotipa, ideologije nacionalizma i stvaranja nacionalnih država, analize izvora usmene istorije, izučavanja istorijskih udžbenika i izučavanja istorijskog fenomena promena  predstava prošlosti. Nakon sticanja diplome na Centralnoevropskom Univerzitetu u Budimpešti (2006) i odbrane doktorata na Univerzitetu Prešov (2010) Otčenášová je pohađala nekoliko posledoktorskih programa u inostranstvu (Kolumbija Univerzitet u Nju Jorku, Univerzitet u Beču, Univerzitet Sorbona u Parizu, Univerzitet Eötvös Loránd u Budimpešti). Već dugo vremena ona je aktivno uključena u razvoj dijaloga između mladih slovačkih i mađarskih istoričara; ovaj dijalog uspostavljen je sa ciljem dostizanja većeg stepena razumevanja i neke vrste „istorijskog“ pomirenja dva naroda.    Kao koeditor knjige Neznámy sused (Nepoznati sused) bila je nagrađena kolektivnim priznanjem “Dobar sused” koje su dodelili zajedno ministri spoljnih poslova Slovačke Republike i Mađarske za razvijanje dobrih odnosa i dijaloga između dve države. Koeditor je i knjige Remembering the City – A Guide through the Past of Košice, koja se bavi multikulturnom i multietničkom istorijom grada u istočnoj Slovačkoj. Ova knjiga je bila nominirana za priznanje „Knjiga godine“ koju dodeljuje Slovačko istorijsko društvo pri Slovačkoj Akademiji Nauka. Njen najnoviji međunarodni projekat je zbirka radova naslovljena Shifting Discourses on Central European Histories (Otčenášová je koeditor sa Csaba Zahorán) u kojem mladi slovački i mađarski autori iz domena humanistike predstavljaju svoja viđenja zajedničke prošlosti i naročito zajedničkih sadržaja nacionalnih istorija u regionu Srednje Evrope.  

 

 

Internet bilten: Dobar dan želimo našoj gošći iz Slovačke. U ovom delu intervjua posvetićemo se najnovijem periodu u razvoju slovačkih udžbenika. Razmatraćemo takođe aktuelna pitanja procesa slovačko-mađarskog istorijskog pomirenja i projekta zajedničkog udžbenika istorije koji su započeli mađarski i slovački istoričari. 

 

Slavka Otčenašova: Dobar dan. Drago mi je da ćemo danas da se posvetimo aktuelnim pitanjima. 

 

Internet bilten: Pa da počnemo od procesa političke i društvene tranzicije u Slovačkoj tokom 1990-ih; kakve promene su se u razvoju slovačkih udžbenika odigravale u početnom periodu tranzicije? 

 

Slavka Otčenašova: Period između 1989. i 1993. doneo je značajne promene u slovačko društvo. Tranzicija od jednog ka drugom političkom režimu koja je otpočela u 1989. i nestanak zajedničke države posle osnivanja Slovačke Republike u 1993. otvorili su prostor za kreiranje novih interpretacija prošlosti. Za istoričare to je značilo ne samo distanciranje od ideoloških ograničenja koja su postojala u prethodnom periodu, već i obavezu da odgovore na pitanja koja su se u novim okolnostima nametala: kako definisati novi koncept, t.j. „suštinu slovačke istorije“, kako prevazilaziti ograničenja koja su istorijskoj nauci nametnuta u prošlosti, kako istraživati i tumačiti istorijske činjenice u novim društvenim i političkim uslovima. Slovačkoj je bio potreban novi „veliki narativ“, a potraga za njegovim sadržajem postala je pretežni deo aktivnosti slovačkih istoričara. Političke elite su u saglasju sa rastućim nacionalizmom i svojevrsnom slovačkom politikom izolacionizma tokom prve polovine 1990-ih godina zahtevale premodelovanje nacionalne prošlosti, naročito nove interpretacije prošlosti koje bi pružile legitimnost postojanju novonastale države.  

 

Internet bilten: Kako su ovi udžbenici bili intonirani u pogledu slike „Drugog“, u prvom redu u pogledu slike etničkih Mađara? Podsećamo čitaoce u Srbiji da su Mađari najbrojnija manjinska zajednica u Slovačkoj, takođe, oni se u popularnim istorijskim predstavama personifikuju kao porobljivači i neprijatelji slovačkog naroda.

 

 

Slavka Otčenašova: Tokom 90-ih godina prošlog veka negativni stereotipi o „Drugom“ i o „Drugima“ bili su nažalost stalno prisutni u udžbenicima u funkciji određivanja karaktera slovačke kulturne i civilizacijske izuzetnosti. Štaviše, čini se da je mitologija o slovačkoj izuzetnosti skoro u potpunosti izgrađena na negativnoj slici „Drugog“. Oživljavaju se negativni rasni i socio-kulturni stereotipi u kojima je superiorno društvo i kultura velikomoravskih Slovena suprotstavljena civilizacijski inferiornoj i destruktivnoj zajednici pridošlih Mađara. Na osnovu arheoloških nalaza, autori udžbenika istorije tvrde da su urbani centri Bratislava i Nitra opstojavali kao središta zanata, umetnosti i kao sedišta administrativne uprave i nakon pada Velikomoravske kneževine. Oni ističu značaj Slovaka, i socijalno-ekonomsku izuzetnost Gornje Ugarske (t.j. današnje Slovačke) i Bratislave (mađarski Požun) u okviru Ugarske Kraljevine: Požun je bio prestonica Ugarske Kraljevine i sedište Parlamenta, a Slovačka značajna zbog rudarstva. U tim udžbenicima se koncept socio-kulturne superiornosti Slovaka nadopunjuje i isticanjem njihove rane hristijanizacije. Navodno inferiorni Mađari dolaze u dodir sa ovim blagodetima civilizacije tek posredstvom lokalnih Slovena, u prvom redu preko Slovaka. Svi ovi motivi etno-kulturne superiornosti Slovaka koji su nastajali uglavnom u međuratnom periodu i u vreme marionetske slovačke države 1939-1945, objedinjuju se u nastavi istorije tokom druge polovine 90-ih godina prošlog veka. 

 

 

Pored etno-kulturnih referenci istorijski odnosi sa Mađarima su u savremenim slovačkim udžbenicima predstavljani i kroz nasilnu mađarizaciju i svojevrsni martirijum kroz koji su Slovaci prolazili pod njihovom vlašću. U udžbenike se u ovom periodu ponovo uvodi priča o incidentu koji se dogodio u selu Černovi u oktobru 1907, kada je od strane policije ubijeno 15, a ranjeno mnogo više ljudi koji su se okupili na osvećenju zgrade lokalne katoličke crkve. Poseban aspekt tragedije u Černovi bili su brojni protesti koji su dolazili iz evropske i američke štampe i od intelektualaca. Žrtve ovog događaja postali su u udžbenicima simbolički predstavnici čitave slovačke nacije – oslabljene i mučeničke, ali zato etički ispravne i podržane od strane vodećih intelektualaca iz čitavog sveta. 

 

Internet bilten: Kakav je bio stav slovačke stručne javnosti prema ovako intoniranim udžbenicima? Da li je bilo slučajeva u kojima je neprikladan ili tendenciozan sadržaj udžbenika dovodio do stručne, akademske i javne debate? 

 

Slavka Otčenašova: Jedan specifičan slučaj vezan je za izdavanje udžbenika istorije pod naslovom Istorija Slovačke i Slovaka, autora Milana Đurice. Prvo izdanje udžbenika pojavilo se 1995 u vreme kada je ministarstvo prosvete pripadalo ultra-nacionalističkoj Slovačkoj Nacionalnoj Stranci. Ministarstvo je dodelilo svim učenicima osnovnih i srednjih škola u zemlji po jedan primerak ovog udžbenika. Tekst udžbenika pre toga nije prošao kroz regularnu proceduru verifikacije od strane odgovarajućih komisija istoričara i pedagoga zbog čega ga je deo javnosti osudio kao grubi pokušaj političkih vlasti da utiču na sadržaj nastave istorije. “Udžbenik” je pisan u arhaičnom stilu hronike koja je počinjala 1. veku n.e., a završavala se u savremenom vremenu. Deo stručne javnosti smatrao je da je ovaj udžbenik isuviše nacionalistički. Autor udžbenika optužen je za konstrukciju nacionalnih mitova i selektivni pristup fenomenima, kao i za fabrikaciju činjenica i ksenofobične interpretacije prošlosti. Naročito problematičan je bio deo posvećen periodu pro-nacističke marionetske slovačke države čiju prošlost autor glorifikuje. 

 

 

Autor je optuživan i zbog čestih ksenofobičnih ispada i negativne slike “Drugog”, u prvom redu Mađara, Čeha, Jevreja i nekatolika uopšte. Najuticajniji glasovi protiv ove knjige dolazili su iz Slovačke Akademije Nauka koja je ovim povodom poslala i otvoreno pismo Ministarstvu prosvete. Protesti su dolazili i iz organizacije Slovačkih antifašističkih boraca, od jevrejskih zajednica u Slovačkoj i od tada opozicionih parlamentarnih partija. S druge strane, bilo je i onih koji su podržali ovu knjigu i njenog autora kao što su predstavnici Matice slovenske, javne ustanove koja je usmerena na teme od značaja za slovačku nacionalnu istoriju, zatim, već pomenuta Slovačka Nacionalna Stranka, predstavnici ministarstva prosvete i neki katolički krugovi.  Javna debata oko ove knjige trajala je dve godine, a okončana je tek nakon intervencije iz institucija EU, 1997 godine kada je ovaj udžbenik povučen iz javne nastave istorije u Slovačkoj. Međutim, i pored toga što je ovaj kontroverzni udžbenik uklonjen iz nastave, negativne predstave o susedima i dalje su prisutne u nastavi istorije.

 

Internet bilten: Ako vas dobro razumemo negativni stereotipi o “drugima” i mitološki pristup temama iz nacionalne istorije su i danas prisutni u slovačkim udžbenicima?

 

 

Slavka Otčenašova: U savremenim slovačkim udžbenicima se uobičajeno ne nalaze otvoreno neprijateljski narativi prema „Drugima“ – dakle ta faza je iza nas. Međutim, sve dok ne budemo počeli da podrazumevamo nastavu istorije kao sredstvo za razvijanje kritičkog mišljenja i sve dok je sadržaj te nastave skoncentrisan na veliki nacionalni narativ, dakle onako kako je to bilo koncipirano još u 19. veku, imaćemo probleme sa sistemom pogrešne identifikacije i etiketiranja „nas“ i „njih“ i ovo je karakteristično za sve etno-centrične i državo-centrične pristupe nastavi istorije. 

 

Internet bilten: U neformalnom delu našeg razgovora vi ste često ukazivali na nedopustivo loše međudržavne odnose između Slovačke i Mađarske. To su zapravo ako vas dobro razumemo najlošiji bilateralni odnosi između bilo koje dve zemlje članice EU. Nacionalistički intonirane domaće istoriografije i etno-centrična nastava istorije svakako imaju svoje „zasluge“ u ovom razvoju događaja. S obzirom na vašu veliku angažovanost u razvijanju dijaloga između slovačkih i mađarskih istoričara da li biste mogli da nam kažete nešto više o institucionalnim okvirima te saradnje i dijaloga?   

 

 

Slavka Otčenašova: Savremeni politički odnosi između Slovačke i Mađarske u najvećoj meri ilustruju političke posledice narastajućeg nacionalizma u zemljama bivšeg Istočnog bloka. U obe zemlje bili su prisutni politički motivisani procesi podsticanja kolektivnih trauma i strahova kroz medije, javni govor, istoriografiju i istorijske udžbenike. Značajan broj pripadnika akademske zajednice u obe države postali su vremenom svesni štetnih društvenih posledica ovakvog pristupa prošlosti. Postupno, pojavio se značajan broj inicijativa i nekoliko zajedničkih slovačko-mađarskih projekata koji su težili promovisanju dijaloga i svojevrsnog istorijskog pomirenja suprotstavljenih slovačkih i mađarskih narativa prošlosti. U organizacionom smislu, dijalog je pokretalo nekoliko institucija. Krajem 90-ih godina prošlog veka i na početku 2000-ih svakako najznačajniju ulogu imao je Slovačko-mađarski istorijski komitet u kojem su aktivno učestvovali mnogi slovački i mađarski profesionalni istoričari. Komitet je organizovao naučne konferencije, publikovao naučne radove i bavio se temama iz zajedničke mađarske i slovačke prošlosti. Komitet je stvarao uslove za povezivanje pojedinaca i institucija kao i platformu za razvijanje dijaloga među profesionalnim istoričarima iz obe zemlje. 

 

Od akademskih institucija treba pomenuti nekoliko instituta i univerzitetskih odeljenja istorije koji su fokusirani na teme iz zajedničke prošlosti dva naroda. Sa slovačke strane, to je Istorijski institut pri Slovačkoj akademiji nauka u Bratislavi, sa mađarske – Institut za studije manjinskih grupa koji deluje u okviru Mađarske akademije nauka u Budimpešti. Ovi instituti koji spadaju u red vodećih institucija za istorijske studije u obe zemlje doprinose u najvećoj meri istraživanjima u oblasti istorije međusobnih slovačko-mađarskih odnosa kroz istoriju. Odeljenje za istoriju na Univerzitetu Janoš Šeje u Komarnu, jedinog univerziteta u Slovačkoj gde se nastava u potpunosti odvija na mađarskom jeziku, bilo je organizator i domaćin velikog broja međunarodnih skupova čiji cilj je bio unapređivanje slovačko-mađarskog akademskog dijaloga. Istraživači Odeljenja za istoriju Univerziteta Pavol Jozef Šafarik u Košicama takođe su fokusirani na teme iz zajedničke prošlosti dva naroda u 20 stoleću i na proučavanje istorije slovačkih suseda. Odeljenje za istočnoevropsku istoriju Univerziteta Etveš Lorand u Budimpešti sprovodi nekoliko ozbiljnih projekata koji uključuju bavljenje pitanjima mađarsko-slovačkih odnosa. Ovo odeljenje stvorilo je i platformu za zajednički dijalog unutar šire centralno- i istočnoevropske perspektive. 

Teme uzajamnih slovačko-mađarskih odnosa i istorijskog „pomirenja“ ova dva naroda privukle su takođe i značajan broj institucija iz nevladinog sektora. Ovde bi trebalo pomenuti Forum za istraživanje manjina Instituta u Šamorinu, koji je osnovan 1996 i koji se fokusira na istraživanje etničkih manjina, naročito Mađara koji žive u Slovačkoj. Sa mađarske strane treba pomenuti Fondaciju Terra Recognita osnovanu u Budimpešti 2005 sa ciljem da promoviše saradnju zemalja u regionu srednje Evrope i da unapredi bilateralne odnose Mađarske sa svojim susedima kroz zajednički dijalog. U Mađarskoj je od značaja Saint Adalbert Fondacija iz Ostrogona, koja okuplja naučne saradnike iz srednje i istočne Evrope koji istražuju probleme istorije, književnosti i društvenih nauka. Postoji i Istraživački institut Slovaka u Mađarskoj, koji se fokusira na sociološke procese od značaja za prošlost i sadašnjost Slovaka u Mađarskoj.    

 

Brojna partnerstva su ostvarena između slovačkih i mađarskih univerziteta, istraživačkih centara i nevladinih organizacija koja započinju bilateralne projekte, u najvećem broju slučajeva uz finansijsku podršku EU. Jedan od najuobičajenijih i verovatno najuspešniji primer takve saradnje jeste institucionalni okvir Erazmus razmene studenata između univerziteta. Nekoliko nadnacionalnih organizacija (kao Fondacija Višegrad i European Network Remembrance and Solidarity i druge), koje deluju u regionu bile su takođe aktivne u podršci zajedničkim slovačko-mađarskim projektima. Centralnoevropski Univerzitet u Budimpešti često je pružao podršku za uspostavljanje platformi za međusobni dijalog u okviru šireg srednje- i istočno-evropskog konteksta. S vremena na vreme, ove inicijative usmerene ka pomirenju dva naroda dobijale su i političku podršku. Slovački institut u Budimpešti nalazi se pod patronatom slovačkog Ministarstva spoljnih i evropskih poslova. Političku podršku imao je i Mađarski institut u Bratislavi. Ove institucije organizovale su različita okupljanja koja su imala za cilj unapređenje dijaloga između mađarskih i slovačkih istoričara starije i mlađe generacije.  

 

Internet bilten: Hoćete li nam molim vas nešto reći o projektu pisanja zajedničkog mađarsko-slovačkog udžbenika? Naša stručna javnost je nešto načula o tome. Nadamo se da nam vi možete pružiti podrobnije informacije. 

 

Slavka Otčenašova: Pa da, taj slovačko-mađarski udžbenik istorije je najpoznatiji i verovatno najatraktivniji zajednički projekat slovačkih i mađarskih istoričara. Ovaj još uvek nezavršeni projekat bio je inspirisan i sledio je model čuvenog nemačko-francuskog udžbenika sa idejom istorijskog pomirenja. Iako je inicijativa nekolicine slovačkih i mađarskih istoričara postojala još od sredine 90-ih godina prošlog veka, uslovi za realizovanje projekta stekli su se tek u 2007 godini kada je dobio političku podršku dva premijera, naime slovačkog Roberta Fica i mađarskog Ferenca Đurčanjija, koji su javno promovisali ideju o potrebi pisanja zajedničkog udžbenika. U inicijalnom poslu na pisanju udžbenika dao je svoj doprinos veliki broj profesionalnih istoričara iz obe zemlje. Iako je projekat bio inspirisan francusko-nemačkim modelom zajedničkog udžbenika, u njegovom sprovođenju nedostajao je širi društveno-politički kontekst u kojem su funkcionisali francusko-nemački udžbenici. Naime, projekat uspostavljanja francusko-nemačkog prijateljstva započeo je Jelisejskim sporazumom iz 1963, a njegovu agendu sprovodile su brojne institucije na obe strane, kao što su fondacije Francusko-nemačkog ministarskog saveta, Nemački omladinski biro, francusko-nemačke srednje škole, zatim bratimljenje brojnih nemačkih i francuskih lokalnih zajednica, škola i regiona koji su se okupljali oko zajedničkih inicijativa. 

 

Veliki nedostatak mađarsko-slovačkog modela pomirenja bio je izostanak šire društvene participacije i šire javnosti. Štaviše, kasnije političke promene i promene u sastavu političkih nosioca vlasti u obe zemlje imali su negativan uticaj na dalji razvoj ovog projekta. Nove političke garniture imale su zapravo u potpunosti drugačiji pogled na potrebne sadržaje politike javnih komemoracija tako da razvoj i primena projekta zajedničkog mađarsko-slovačkog udžbenika nisu mogli dobiti priželjkivanu dinamiku. S druge strane, ako se pogleda proces nemačko-francuskog istorijskog pomirenja uvideće se da se on razvijao tokom nekoliko decenija, i da se u tom dugotrajnom periodu kretao različitom dinamikom i raznim stranputicama, tako da trenutna dostignuća slovačko-mađarskog projekta pomirenja treba posmatrati u tom kontekstu. 

 

Pa iako je nemoguće očekivati epohalne rezultate u srazmerno kratkom period sprovođenja ovog projekta izvesna konzistentnost barem u pogledu osnovnih vrednosnih ciljeva trebalo bi da postoji. U prvom redu, neophodan je sistemski pristup i kontinuirana politička volja i podrška od strane državnih vlasti sa obe strane. Ovo je naročito potrebno u domenu spremnosti kritičkog suočavanja sa konstruisanim negativnim stereotipima o „Drugom“. Održivost ovih institucionalnih napora i njihovih rezultata jedan je od glavnih faktora u obezbeđivanju dobrosusedskih odnosa između ove dve zemlje. 

 

Internet bilten: Najveći problem, znači, dolazi od nosioca političke vlasti u Mađarskoj i Slovačkoj? Da li je vaše mišljenje da se radikalne reforme sistema javnih komemoracija i nastave istorije ne mogu sprovesti bez odlučujuće podrške političkih elita?    

 

Slavka Otčenašova: Pa, u osnovi, politički programi državnih vlasti u najvećoj meri utiču na stvaranje stereotipa o susedima i to onda ima svoj neposredni uticaj na službenu istoriografiju, kao i na prevlađujući koncept udžbenika istorije. To se onda ukazuje kao deo složenog sistema politike sećanja koja se uspostavlja u neposrednoj vezi sa procesom stvaranja kolektivnog identiteta i kolektivnog pamćenja. Istorijsko pomirenje je danas važna stavka u političkoj agendi Evropske Unije, međutim, meni se čini da mađarsko-slovački slučaj još uvek nije od strane institucija u Briselu prepoznat kao projekat kome treba posvetiti posebnu pažnju. Promene bi trebalo da se dogode i na ovom nivou političkog odlučivanja da bi proces mađarsko-slovačkog pomirenja dobio na dinamici. 

 

Internet bilten: Hvala najlepše na vašem vremenu i na iscrpnim odgovorima koje smo dobili.

 

Slavka Otčenašova: Hvala vama, nadam se da će vam pozitivna iskustva i stranputice u procesu mađarsko-slovačkog pomirenja biti od koristi prilikom pristupanja neophodnim koracima ka pomirenju etničkih zajednica i država na Balkanu.  

 

 

 

 

 

 

 

Literatura

Izvori

Polemike

Interaktivna mapa sećanja

 

interaktivna_mapa_secanja

Literatura

REDAKCIJA

Dr Aleksandar R. Miletić, glavni i odgovorni urednik

Dr Srđan Milošević, zamenik glavnog i odgovornog urednika

Kontakt: aleksandar.miletic@internetbilten.com