Vi ste ovde: PočetakSaopštenjaDopis Zavodu za unapređenje obrazovanja i vaspitanja

Dopis Zavodu za unapređenje obrazovanja i vaspitanja

nedelja, 25. decembar 2016.

Unazad godinu dana, Centar za istorijske studije i dijalog (CISiD) realizovao je projekat Ka zajedničkoj kulturi sećanja: Unapređenje vrednovanja istorijske uloge nacionalnih manjina na prostoru Republike Srbije. Cilj projekta bio je da u javnom prostoru učini vidljivim različite istorijske događaje i ličnosti, pripadnike manjinskih zajednica, koji su ostvarili određene istorijske zasluge za svoje lokalne sredine, dali doprinos razvoju skladnih međuetničkih odnosa ili na bilo koji način zaslužili da im država Srbija oda priznanje. Uz punu svest da su kroz istoriju međuetnički odnosi bili ispunjeni različitim konfliktima, nastojali smo da, uz dobro poznate i često previše naglašavane primere konfrontacije, ukažemo na suprotne sadržaje. Primera radi, u kontekstu nedavnih obeležavanja događaja iz Prvog svetskog rata ukazali smo na primetan doprinos odbrani prestonice 1915. od strane boraca koji su bili regrutovani iz redova manjinskih etničkih grupa, o čemu se veoma malo zna i još manje govori. U pojedinim regijama na Kosovu postojale su veoma uspešne strategije međusobnog nekonfliktnog rešavanja svakodnevnih problema između srpske i albanske zajednice. Bilo je i primera kada su se pripadnici većinskog naroda sa uspehom odupirali odredbama vlasti, koje su bile diskriminatorske prema pripadniima manjina. Takav je primer solidarne akcije građana Kragujevca, koji su sredinom 19. veka ustali protiv odluka državnih vlasti koje su naređivale da se jevrejski trgovci “izgnaju” iz varoši u Srbiji. Bio je to svakako jedan od prvih uspešnih primera građanske inicijative, praćene svojevrsnom peticijom, kojom se tražilo da se jedan jevrejski zanatlija ne izgoni iz Kragujevca.  

Istcanjem primera solidarnosti, građanskih inicijativa, primera časnog vršenja građanskih dužnosti od strane pripadnika manjinskih zajednica koje su neretko bile diskriminsane, sugerišemo da u javna obeležavanja istorijskih događaja i ličnosti treba uvrstiti i istoriju nacionalnih manjina. Ona jeste integralni deo istorije Srbije i kao takva treba da bude prepoznata. Time bi se postigla šira društvena integracija savremenih manjinskih zajednica, pri čemu je potrebno da se nedvosmisleno prizna i da odnos države kroz istoriju prema manjinama nije bio lišen nepravdi i diskriminatorske politike.   

Važano je i razvijanje svesti o tome da tokovi istorija većinskog i manjinskih naroda nisu paralalni, već da se ukrštaju, kao i da ta ukrštanja nisu uvek konfliktna. Posebno mesto u tome trebalo bi da pripadne nastavi istorije. Koncept nacionalne istorije trebalo bi shvatiti kao istoriju države, a ne kao etničku istoriju. To ni na koji način ne isključuje ni potrebu ni pravo da se prepoznaju i očuvaju posebnosti do kojih svi kolektivni identiteti veoma drže. Ipak, društva nema bez interakcije niti je društvo prost zbir različitih grupa, uključujući tu naročito etničke grupe. Odsustvo svesti o toj interakciji ili pak isticanje isključivo konfliktnih iskustava vodi etnocentričnim homogenizacijama, umesto kreativnoj integraciji različitosti. 

U okviru projekta izrađena je i interaktivna mapa u koju su uneti razni sadržaji koji ukazuju na pozitivne primere iz istorije međunacionalnih odnosa na ovom prostoru.

Nastojeći da ovakva polazišta predoči javnosti, CISiD je u prethodnoj godini pokrenuo i nekoliko inicijativa koje podrazumevaju podizanje spomen-obeležja na mestima sećanja koja ukazuju na primere međuetničke tolerancije i saradnje. Njihova realizacija očekuje se tokom sledeće godine. Nažalost, neke od inicijativa nisu naišle na razumevanje, a u pojedinim slučajevima za nas je bila iznenađujuća nezainteresovanost pojedinih organa, pre svega lokalnih, ali i nacionalnih veća. 

Saradnici CISiD-a su u okviru projektnih aktivnosti izradili i nacrt platforme koja bi se bavila potrebnim izmenama u domenu nastavnog plana i programa t.j. ciljeva i zadataka nastave istorije. U nacrtu se naročito ističe da, u nastavi, teme koje su od značaja za pojedine etničke zajednice ne bi trebalo da budu predstavljene kao “paralelni tokovi”, već kao istorija koja uključuje složene interakcije, kako one traumatične, tako i pozitivne primere. Uključivanje u nastavu sadržaja iz domena nekonfliktne interakcije pripadnika različitih etničkih grupa u najvećoj meri bi doprinelo relaksaciji međuetničkih odnosa. Oni se sada gotovo isključivo predstavljaju kroz prizmu nasilja i konflikata različitog intenziteta, a to ipak ne odgovara stvarnoj istoriji. U produžetku donosimo tekst našeg dopisa dr Zoranu Avramoviću, direktoru Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja. U okviru dopisa nalazi se radna verzija našeg nacrta izmena nastavnog programa nastave istorije:

 

 

Dr Zoranu Avramoviću, direktoru Zavoda za unapređenje vaspitanja i obrazovanja

Fabrisova 10, 11000 Beograd

                                                                                                                   Novi Sad, 23. 12. 2016.

Poštovani dr Avramoviću,

 

Obraćamo Vam se u sklopu aktivnosti na projektu “Ka zajedničkoj kulturi sećanja: Unapređenje vrednovanja istorijske uloge nacionalnih manjina na prostoru Republike Srbije” koji su podržali pokrajinski Sekretarijat za nauku i tehnologiju AP Vojvodine, republički Centar za promociju nauke i Fondacija za otvoreno društvo u Srbiji. Sastavni deo našeg projekta je izrada Platforme o izmenama u nastavnom planu i programu nastave istorije. Ovim putem Vam dostavljamo: 1) obrazložene sugestije u vezi sa programskim “ciljevima i zadacima” i “načinom ostvarivanja” programa nastave istorije (“Pravilnik o izmenama i dopunama Pravilnika o nastavnom planu i programu za gimnaziju” Službeni glasnik RS - Prosvetni glasnik, br. 7/2011 od 27.10.2011. godine) i 2) predloge izmena kojima bi, po našem mišljenju, taj dokument mogao biti unapređen.

Formulacije ciljeva i zadataka nastave istorije u pomenutom pravilniku su u mnogim aspektima nedorečeni. Štaviše, način na koji su postavljeni jasno ukazuje na tenziju između razumevanja nastave istorije kao “nacionalnog vaspitanja” i pokušaja definisanja širih humanističkih vrednosti. Naša analiza nastavnih sadržaja je pokazala da postoje brojni sadržaji nastave istorije koji ne doprinose kontekstualnom razumevanju istorijskih pojava, kao ni razvoju multiperspektivnosti, tolerancije i razumevanja, već deluju upravo suprotno humanističkim ciljevima koji su (makar rudimentarno) definisani važećim pravilnikom. Ovo se naročito prepoznaje u sadržajima koji tretiraju međuetničke odnose: eksplicitno ili implicitno po pravilu je prisutno tumačenje da na “našoj” strani nema senke, dok su “drugi” uvek za nešto krivi, ako se uopšte i pominju. Ipak, međuetnički odnosi se ne iscrpljuju samo u takvim sadržajima. 

U Pravilniku o planu i programu pominje se i negovanje multiperspektivnosti, ali takvih sadržaja u programu jednostavno nema. Kumulativno posmatrano, uzimajući u obzir sve sadržaje nastave istorije, “multiperspektivnost” postoji, ali na sasvim izvitoperen, mehanički način: “svako priča svoju priču”. Otuda je od suštinske važnosti da se ovaj princip u nastavi istorije oživi, u vezi sa čime već postoje odgovarajuće inicijative, kojima Centar za istorijske studije i dijalog pruža podršku. 

Sa tim u vezi, namera ovog predloga izmena važećeg akta o ciljevima i zdacima nastave istorije unekoliko se nadovezuje na napore da se u nastavu istorije uvede multiperspektivnost kao način sagledavanja prošlosti, utoliko što nastoji da vidljivim učini čitavu paletu odnosa koji su u osnovi beskonfliktni, pa i neretko nadahnuti plemenitim pobudama aktera. U meri u kojoj je važno sagledavati konfliktne događaje, o kojima postoje bitno različita shvatanja posmatrana iz pozicije različitih stanovišta, podjednako je važno ukazivati na primere međusobne podrške u uslovima dominantnog konflikta; na forme suživota pa i saradnje i poverenja; na niz nekonfliktnih strategija prevladavanja nespornih suprotnosti; na pokušaje da se razlike shvate kao civilizacijski potencijal, a ne nužni izvor konflikata. Važno je ukazivati da navedene pojave nisu uvek bile samo marginalne, već da su imale značaj koji je štetno ignorisati, naročito utoliko sadrže  istinski “pozitivne primere”. To je tim značajnije što istorija, ma koliko da se mora već kao nastavni predmet jasno profilisati kao nauka, zadržava, makar samo implicitno, snažan vaspitni potencijal.

U produžetku se nalazi integralni tekst aktuelnog Programa nastave istorije (poglavlja “Ciljevi i zadaci” i “Način ostvarivanja programa”) koji je upotpunjen našim interpolacijama. Sve interpolacije su vidljive u podebljanom (bold) fontu.

 

CILJ I ZADACI

 

Cilj nastave istorije je sticanje humanističkog obrazovanja i razvijanje kritičke istorijske svesti; razumevanje istorijskog prostora i vremena, istorijskih događaja, pojava i procesa i uloge istaknutih ličnosti; razvijanje individualnog i nacionalnog identiteta (Nacionalni identitet ovde ne bi trebalo da bude shvaćen kao da sadrži samo etničku konotaciju, već da ukazuje na zajednički identitet građana Republike Srbije. Pluralnost etničkih identiteta u Srbiji, uprkos nespornoj činjenici postojanja većinskog naroda, trebalo bi da bude očiglednija i predstavljena na način koji ne odaje utisak paralelnog postojanja uz povremene isključivo konfliktne interakcije); sticanje i proširivanje znanja, razvijanje veština i formiranje stavova neophodnih za razumevanje savremenog sveta (u nacionalnom, regionalnom, evropskom i globalnom okviru); unapređivanje funkcionalnih veština i kompetencija neophodnih za život u savremenom društvu (istraživačkih veština, kritičkog i kreativnog mišljenja, sposobnosti izražavanja i obrazlaganja sopstvenih stavova, razumevanja multikulturalnosti, razvijanje svih oblika društvene tolerancije sa naročitim naglaskom na međuetničku toleranciju, ukazujući na pogubne posledice izostanka međusobnog razumevanja kao i na važne primere saradnje i pomoći i u najtežim vremenima i kulture argumentovanog dijaloga); afirmacija pozitivnog istorijskog doprinosa koji su pripadnici etničkih manjina imali u prošlosti Republike Srbije; osposobljavanje za efikasno korišćenje informaciono-komunikacionih tehnologija; razvijanje svesti o potrebi stalnog usavršavanja i svesti o važnosti negovanja kulturno-istorijske baštine. 

 

Zadaci nastave istorije su da učenici: 

 

– steknu i prošire znanja o nacionalnoj (dakle koja se tiče države Srbije i svih etničkih grupa koje u njoj žive), i opštoj istoriji (političkoj, ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj...), da razumeju uzroke i posledice istorijskih događaja, pojava i procesa, i ulogu istaknutih ličnosti u razvoju ljudskog društva; 

– poseduju svest o povezanosti pojava iz prošlosti sa pojavama iz sadašnjosti; 

– razumeju da nacionalna istorija predstavlja sastavni deo regionalne, evropske i globalne istorije; 

– razvijaju istraživački duh i kritički odnos prema prošlosti samostalnom analizom različitih istorijskih izvora i literature i pronalaženjem i sistematizovanjem stečenih informacija; 

– budu osposobljeni za pronalaženje, prikupljanje i korišćenje informacija datih u različitim simboličkim modalitetima (istorijske karte, grafikoni, tabele...) i njihovo povezivanje sa prethodnim istorijskim znanjem; 

– budu osposobljeni da prepoznaju multiperspektivnost i različita tumačenja istih istorijskih događaja (što je naročito važno u temama koje obrađuju istoriju međuetničkih odnosa); 

– povezuju stečena znanja i veštine sa sadržajima srodnih nastavnih predmeta 

– budu osposobljeni za primenu stečenih znanja i praktičnih veština u svakodnevnom životu; 

– unapređuju veštine neophodne za individualni i timski rad (komunikativnost, obrazlaganje sopstvenih stavova, argumentovani dijalog...) 

– razvijaju odgovornost, sistematičnost, preciznost i pozitivni stav prema učenju; 

– razvijaju svest o kvalitetu stečenog znanja i potrebi stalnog usavršavanja. 

 

(. . .)

 

NAČIN OSTVARIVANJA PROGRAMA 

Nastavni sadržaji predmeta Istorija koncipirani su tako da učenicima gimnazije pruže celovitu sliku o praistorijskom i istorijskom dobu. Polaznu tačku čine cilj i zadaci ovog predmeta, čija realizacija treba da bude prilagođena uzrastu i razvojnim karakteristikama učenika, kao i potrebi da nastava istorije bude u najvećoj meri inkluzivna, a ne sredstvo partikularnih etničkih homogenizacija. Sadržaje treba prilagođavati učenicima, kako bi najlakše i najbrže dostigli navedene ciljeve. Nastavnik ima slobodu da sam odredi raspored i dinamiku aktivnosti za svaku temu, uvažavajući cilj i zadatke predmeta. Program se može dopuniti sadržajima iz prošlosti zavičaja, čime se kod učenika postiže jasnija predstava o istorijskoj i kulturnoj baštini u njihovom kraju (arheološka nalazišta, kulturno-istorijski spomenici, muzejske zbirke...).  U gimnazijama na nastavnom jeziku neke od nacionalnih manjina mogu se, osim sadržaja iz njihove istorije koji su dati u programu, obraditi i prošireni nastavni sadržaji iz prošlosti tog naroda. Pri tome, nastavnici će nastojati da, korišćenjem raznovrsnih izvora i relevantne istoriografske i etnografsko-antropološke literature, učenicima pruže mogućnost da steknu jasnu predstavu o prošlosti naroda kome pripadaju, ali i okruženja u kome žive: kakav im je bio način života i koje su značajne ličnosti obeležile njihovu istoriju. Ovo se naročito odnosi na izrazito multietničke sredine. Dopunske nastavne teme ne bi trebalo da budu “paralelni tokovi” istorija svake pojedinačne grupe, već stvarna istorija koja uključuje složene interakcije, kako one traumatične, tako i pozitivne primere saradnje. Uključivanje u nastavu sadržaja iz domena nekonfliktne interakcije društvenih i etničkih grupa u najvećoj meri bi relaksirale pristup problematici međuetničkih odnosa, koji se sada gotovo isključivo sagledavaju kroz prizmu nasilja i konflikata različitog intenziteta.

Važno je iskoristiti velike mogućnosti koje istorija kao narativni predmet pruža u podsticanju učeničke radoznalosti, koja je u osnovi svakog saznanja. Nastavni sadržaji treba da budu predstavljeni kao „priča”, bogata informacijama i detaljima, kako bi istorijski događaji, pojave i procesi bili predočeni jasno, detaljno i dinamično. Nastava bi trebalo da pomogne učenicima u stvaranju što jasnije predstave ne samo o tome šta se desilo, već i zašto se desilo i kakve su posledice proistekle. Posebno mesto u nastavi istorije imaju pitanja, ona koja postavlja nastavnik učenicima, i ona koja dolaze od učenika, podstaknuta onim što su čuli u učionici ili što su saznali van nje, koristeći različite izvore informacija. Dobro osmišljena pitanja nastavnika imaju podsticajnu funkciju za razvoj istorijskog mišljenja i kritičke svesti, kako u fazi utvrđivanja i sistematizacije gradiva, tako i u obradi nastavnih sadržaja. U zavisnosti od cilja koji nastavnik želi da ostvari, pitanja mogu imati različite funkcije: fokusiranje pažnje na neki sadržaj ili aspekt, podsticanje poređenja, traganje za pojašnjenjem itd. Poželjno je što više koristiti različite oblike organizovane aktivnosti učenika (individualni rad, rad u paru, rad u grupi, radionice ili domaći zadaci, kao što su seminarski radovi, prezentacije, samostalni i grupni projekti...). Takođe, veoma korisna može biti forma debate, u kojoj dve strane brane suprotna stanovišta (koja su u prošlosti zaista postojala), iznoseći argumente u prilog “svog” zadatog slučaja. Time se postiže bolje razumevanje zašto je druga strana postupala na određeni način. Da bi shvatio događaje iz prošlosti, učenik treba da ih „oživi” u svom umu, u čemu veliku pomoć može pružiti upotreba različitih istorijskih tekstova, karata i drugih izvora istorijskih podataka (dokumentarni i igrani video i digitalni materijali, muzejski eksponati, ilustracije), obilaženje kulturno-istorijskih spomenika i posete ustanovama kulture. Korišćenje istorijskih karata izuzetno je važno, jer omogućava učenicima da na očigledan i slikovit način dožive prostor na kome su se događaji odvijali, olakšavajući im praćenje promena na određenoj teritoriji. Treba iskoristiti i uticaj nastave istorije na razvijanje jezičke i govorne kulture (besedništva), budući da istorijski sadržaji bogate i oplemenjuju jezički fond učenika. Neophodno je imati u vidu integrativnu funkciju istorije, koja u obrazovnom sistemu, gde su znanja podeljena po nastavnim predmetima, pomaže učenicima da shvate povezanost i uslovljenost geografskih, ekonomskih i kulturnih uslova života čoveka kroz prostor i vreme. Treba izbegavati fragmentarno i izolovano učenje istorijskih činjenica, jer ono ima najkraće trajanje u pamćenju i najslabiji transfer u sticanju drugih znanja i veština. Kako bi ciljevi nastave istorije bili što potpunije ostvareni, preporučuje se i primena didaktičkog koncepta multiperspektivnosti. Određene teme, po mogućnosti, treba realizovati sa odgovarajućim sadržajima iz srodnih predmeta, a posebnu pažnju treba posvetiti osposobljavanju učenika za efikasno korišćenje informaciono-komunikacionih tehnologija (upotreba Interneta, pravljenje Power point prezentacija, korišćenje digitalnih audio-vizuelnih materijala i izrada referata i maturskog rada).

U ime Tima za izradu Platforme,

 

S poštovanjem,

Dr Srđan Milošević,

Predsednik CISiD

 

 

 

Literatura

Izvori

Polemike

Interaktivna mapa sećanja

 

interaktivna_mapa_secanja

Literatura

REDAKCIJA

Dr Aleksandar R. Miletić, glavni i odgovorni urednik

Dr Srđan Milošević, zamenik glavnog i odgovornog urednika

Kontakt: aleksandar.miletic@internetbilten.com